Utjecaj stresa na imunoreaktivnostUtjecaj stresa na imunoreaktivnost.
Kontakt Forum RSS
Lifestyle
U svijetu gdje tempo života postaje sve brži, sve više stresa i napetosti koje donosi svakidašnjica, predstavlja opasnost i prijetnju razvoju pojedinca i društva. Posljedica nepravilnog načina prehrane je povećanje broja oboljelih od tumora, kao i veća učestalost drugih kroničnih bolesti.

Utjecaj stresa na imunoreaktivnost

Datum zadnje izmjene: 15. veljače 2013.
Stres, napetost i zdravlje | Stres, zdravlje i bolest | Psihodinamska teorija stresa | Utjecaj stresa na imunoreaktivnost | Stres i funkcija kore nadbubrežne žlijezde | Prekinite začarani krug stalne napetosti



Fizički i psihički integritet organizma ..

temelji se na održavanju dinamičke ravnoteže, homeostaze, djelovanjem složenog zbira reakcija živčanog, hormonskog i imunosustava. Stanje narušene homeostaze nazivamo stresom, a podražaj koji je izazvao stres - stresorom. Stresori mogu biti vanjski ili unutarnji, fizički ili psihološki. Vanjski stresori obično su fizički (napor, toplina, hladnoća, trauma, kirurški zahvat), dok unutarnji mogu biti psihološki (strah, tjeskoba, nesigurnost, razočaranje, snažno veselje), socijalni (poniženje, rastava, njegovanje bliskih srodnika pogođenih teškim/neizlječivim bolestima, gubitak zaposlenja) ili fiziološki (upala, bolest).

Reakcije na stres, koliko god bile zahtjevne zbog povišene aktivnosti više sustava organizma, u biti su korisne i poželjne jer omogućavaju ponovno uspostavljanje narušene ravnoteže. Međutim, ako su stresne reakcije učestale ili dugotrajne, predstavljaju opterećenje za organizam. Ukoliko se organizam ne uspije oduprijeti i vratiti homeostazu, dolazi u stanje distresa koje može organizam učiniti podložnim bolestima. Korelacijske analize pokazale su kako su višekratni akutni ili kronični stres značajni rizični faktori za razvoj bolesti pojedinih organa ili sistemskih bolesti (peptički ulkus, ulcerativni kolitis, reumatoidni artritis, astma, hipertenzija), psihičkih poremećaja (depresija, posttraumatski stresni poremećaj) te neurodegenerativnih bolesti (Alzheimerova bolest) i raka.

Osnovna zadaća imunosustava je otkrivanje i uklanjanje "stranih" ili "ne-vlastitih" tvari, tj. antigena koji potječu od patogena (virusa, bakterija, gljivica, parazita). U imunološkim reakcijama sudjeluju stanice - leukociti, te složeni sustav receptorskih i topivih molekula koje kontroliraju i usmjeravaju imunološku reakciju. Leukocite dijelimo na granulocite, monocite/makrofage i limfocite, a od topivih molekula najvažniji su citokini. To su mali peptidi koje izlučuju aktivirane stanice imunosustava, a mogu djelovati lokalno i endokrino, kako na leukocite tako i na druga tkiva.

Kada antigen uđe u organizam, pokreće niz mehanizama koji dovode do upale. Prvu, nespecifičnu liniju obrane čine granulociti i tkivni makrofagi koji fagocitiraju patogene. To je najvažniji mehanizam urođene imunosti. Fagocitirane antigene makrofagi prerađuju i, nakon što doputuju u najbliži limfni čvor, učine ih dostupnim T- i B-limfocitima. Ti limfociti prepoznaju antigene te pokreću specifične mehanizme obrane. Nakon kontakta s antigenom, oni limfociti koji su ga prepoznali, umnažaju se, te nastaje klon stanica koje potom vrše efektorske funkcije. Neki od tih limfocita su dugoživući limfociti s memorijom koji, u sljedećem susretu s istim antigenom, reagiraju brže i snažnije.

B-limfociti su stanice odgovorne za mehanizme obrane posredovane antitijelima (imunoglobulini). Antitijela direktno neutraliziraju antigene ili pojačavaju fagocitozu. T-limfociti su odgovorni za nastanak stanične imunosti. Kod njih razlikujemo dva tipa stanica: T-pomoćničke i T-citotoksičke limfocite. Citotoksički limfociti (Tc) u direktnom dodiru razaraju ciljnu stanicu koja je npr. zaražena virusom. Pomoćnički limfociti (Th) izlučivanjem citokina reguliraju aktivnost ostalih limfocita i makrofaga. Konačno, NK-stanice ("natural killer") su limfociti koji imaju urođenu sposobnost citotoksičkog ubijanja onih ciljnih (npr. tumorskih) stanica s kojima s u dodiru.

Sve stanice imunosustava nastaju u primarnim limfnim organima (koštana srž, timus) iz kojih se, nakon diferenciranja i dozrijevanja, sele u sekundarne limfne organe (npr. limfni čvorovi), gdje se zadržavaju. Iz sekundarnih organa stanice mogu biti otpuštene u krv, cirkulirati organizmom, susretati i prepoznavati antigene, te se ponovno vraćati u sekundarne limfne organe. Iz sasvim razumljivih razloga, najčešći izvor stanica za istraživanje imunostatusa kod ljudi je periferna krv.

Imunostatus se može ispitivati određivanjem enumerativnih i fukcionalnih parametara. Enumerativno se određuje broj i postotak pojedinih populacija leukoitac (T, B, NK-stanice, aktivirane i memorijske stanice). Sposobnost stanica da vrše svoju funkciju određuje se in vitro nakon što se određeni tip stanica čiju funkciju želimo ispitati izolira iz pune krvi. Funkcionalnim testovima određuje se npr. sposobnost NK-stanica te fagocitna sposobnost granulocita. U uzorcima seruma ili sline određuje se pojava i titar antitijela protiv pojedinih virusa (Epstein-Barr, Herpes), a određivanje citokina u serumu također može biti koristan podatak


Psihoneuroimunologija

Iako je Hans Selye još tridesetih godina opisujući "opći adaptacijski sindrom" kao odgovor na stres pretpostavio međudjelovanje živčanog, hormonskog i imunološkog sustava, bio je potreban niz istraživanja kako bi se potvrdila ta teorija. Živčani sustav, naime, smatrao se imunološki privilegiranim područjem organizma u koje, zbog krvno-moždane barijere, stanice imunosustava ne mogu prodrijeti. Imunosustav je, s druge strane, opisivan kao samoregulirajući, autonoman i o živčanom sustavu neovisan. U kasnim sedamdesetim počinje se razvija psihoneuroimunologija. Ova grana je interdisciplinarnim istraživanjima u proteklih 20 godina pokazala kako se imunoregulacijski procesi odvijaju pod kontrolom mozga i obrnuto, kako imunosustav utječe na živčane i hormonske funkcije, te na ponašanje.

Suradnja ovih sustava temelji se na komunikacijskoj mreži zajedničkih signalinih molekula. Živčani završeci direktno inerviraju primarne i sekundarne limfne organe i u bliskom su kontaktu sa stanicama imunosustava. Na površini leukocita nalaze se receptori za neurotransmitere (kateholamine, acetilkolin, dopamin, opiate), hormone (kortikosteroidi, prolaktin, hormon rasta) i neuropeptide (arginin, vazopresin, supstanca P), koji in vitro i in vivo djeluju imunoregulacijski. Citokini, oslobođeni iz aktiviranih stanica, direktno djeluju na osovinu hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde pojačavajući njen rad, a putem svojih receptora u mozgu citokini djeluju na oslobađanje neurotransmitera i neuropeptida, te mijenjanju oblike ponašanja.

Prilikom infekcije ili upale, monociti i makrofagi otpuštaju upalne citokine (interleukin IL-6; IL-1 i faktor nekroze tumora TNF-alpha) koji izazivaju povišenje temperature, pospanost, umor, gubitak apetita, gubitak interesa i letargiju, dakle stanja koja možemo nazvati "bolesnim ponašanjem". Iz kliničke je prakse poznato da davanje rekombinantnih intereferona nerijetko prati pojava simptoma depresije. Nadalje, limfociti mogu, osim citokina, proizvoditi neurohormone koji na mjestu upale djeluju na njih same (autokrino) i na okolne stanice (parakrino). S druge strane, za mnoge je citokine pokazano da se sintetiziraju i oslobađaju iz moždanih stanica.

Danas bez sumnje možemo reći da akutni i kronični stres utječu na imunostatus. Međutim, utjecaj stresa nije uvijek jednoznačan niti su mehanizmi njegovog djelovanja potpuno razjašnjeni. Istraživanja istog stresnog modela (npr. studenti na ispitu) i istih imunoloških parametara (npr. aktivnost NK-stanica) od različitih istraživača vrlo često su dala kontradiktorne rezultate. Naime, uočeno je da na rezultate ovakvih istraživanja može utjecati čitav niz varijabli kao što su svojstva stresora (intenzitet, trajanje, nepredvidljivost, učestalost) i sama obilježja osobe koja doživljava stres (opće zdravstevno i nutritivno stanje, životna dob, spol, genetski ustroj, prethodno iskustvo, karakteristike i tip ličnosti te socioekonomski faktori).

Nadalje, imunološke funcije podliježu cirkadijalnim ritmovima pa rezultati ovise i o dobu dana kada se vrši ispitivanje. Određene fluktuacije imunoloških varijabli nisu znak bolesti jer se odvijaju unutar fizioloških granica, a i veće promjene pojedinih imunoloških funkcija ne znače uvijek veću podložnost bolestima. Nadalje, pri radu s ljudima teško je naći kontrolnu referentnu skupina koja nije "pod stresom" bilo koje vrste. Ograničenje predstavlja i činjenica da u pravilu radimo samo sa stanicama i tekućinom iz krvi u perifernoj cirkulaciji. Konačno, za sada ne postoji dogovor o tome kako i koje imunološke parametre treba testirati u psihoneuroimunološkim istraživanjima.


Imunomodulacijsko djelovanje stresa

Imunomodulacijsko djelovanje stresa kod ljudi istraživano je pod utjecajem akutnih stresora koje donosi život (npr. prizemljenje svemirskih letjelica, skakanje padobranom, neispavanost, ispiti) ili eksperimentom zadanih akutnih stresora (npr. rješavanje matematičkih zadataka ili zagonetki, držanje govora, izlaganje buci ili električnom udaru) te su u oba slučaja utvrđene promjene imunoloških parametara. Npr. enumerativni parametri poput leukocitnih populacija (ukupni T, Tc, Th, NK, te aktivirane stanice) nakon skoka padobranom su povišeni kao i aktivnost NK-stanica. Blagi psihološki stres također izaziva porast nekih populacija (Tc i NK-stanice), dok druge ostaju nepromijenjene (ukupni T i Th limfociti).

Povišena aktivnost NK-stanica uočena je i kod osoba nakon stresa uzrokovanog javnim nastupom. S druge strane, psihološki stres, ispit kod studenata medicine, te fiziološki stres izazvan bukom ili kirurškim zahvatom suprimiraju aktivnost NK-stanica. Sposobnost limfocita da proliferiraju in vitro, dakle adekvatno odgovore na stimulaciju antigenom, najčešće je suprimirana u različitim modelima akutnog stresa. Stres tijekom ispita umanjuje proizvodnju citokina, interferona gama, važnog u obrani od virusa, te suprimira staničnu imunost, što se očituje kao porast titra antitijela na neke viruse. Istraživanja su ukazala na povećani rizik razvoja virusnih infekcija gornjih dišnih putova nakon stresa ili u obiteljima s nesređenim životnim situacijama. Stres je usko povezan s rekurentnim infekcijama herpesvirusom, što se može objasniti time da stres suprimira staničnu imunost koja u normalnim uvjetima održava kontrolu nad latentnim virusom.

Utjecaj kroničnog stresa na imunost istraživana je na modelima kao što su: nezaposlenost, njegovanje bliskih srodnika oboljelih od Alzheimerove bolesti, žalovanje za umrlim, rastava braka, te život u blizini nuklearne centrale. Smatra se da kronični stres ima imunosupresivno djelovanje te da dovodi do pada broja granulocita, T i B limfocita u cirkulaciji te oslabljuje urođenu i staničnu imunost. Oslabljeni imunosustav, kao posljedica kroničnog stresa, može doprinjeti povećanju morbiditeta i mortaliteta.


Medix 2001; 35:43-45

Mr.sc. Katja Gotovac Borčić; Dr.Sc. Ante Sabionacello, Prof.Dr.sc. Dragan Dekaris. Imunološki zavod Zagreb