Komplementarna ginekologijaPoliklinika, poliklinika, Poliklinika Harni, poliklinika harni, poliklinika dr. Harni, ginekološka poliklinika, ordinacija, ginekološka ordinacija, ginekolog, dobar ginekolog, dobri ginekolozi,doktor, dobri doktori, zagreb, dubrava, polikklinika, poliklinka, marni, dr. Marni, poliklinika marni, vesna, vesna harni, dr, poliklinike u zagrebu, ginekologija, spolne bolesti, adolescenti, kontracepcija, menopauza, ispadanje kose, miomi, ciste, osteoporoza, dijagnoza, ginekologija, spolne bolesti, adolescenti, kontracepcija, menopauza, ispadanje kose, miomi, ciste, osteoporoza, dijagnoza, poliklinika, ordinacija, ginekolog, klamidija, HPV, HPV infekcija, spolne infekcije, kondom, spirala, IUD, mirena, sterilizacija, ultrazvuk, PAPA, PAPA test, kolposkopija, CIN, CIN1, CIN2, CIN3, LETZ, konizacija, vrat maternice, cerviks, grlić, menstruacijski ciklus, menstruacija, oligomenoreja, polimenoreja, amenoreja, endometrioza, PMS, anovulacija, ovulacija, hitna kontracepcija, HNL, hormonsko liječenje, hormonsko nadomjesno liječenje, hormonska nadomjesna terapija, trihomonas, kandida, herpes, genitalni herpes, hepatitis B, gonoreja, gardnerela, gardnerella, bakterijska vaginoza, miomi, ciste, miom, uterus, vagina, maternica, rodnica, vulva, stidnica, ovarij, jajnik, jajnici, jajovod, saktosalpinks, sactosalpinx
Kontakt Forum RSS
Ginekologija
Brojni znanstvenici istražuju uzroke, a drugi nastoje pronaći brzu i učinkovitu pomoć za liječenje ginekoloških oboljenja. Većina njih usmjerena je na tjelesne smetnje, dok je manje učinjeno na razjašnjenju psiholoških mehanizama povezanih s ovim tegobama.

Komplementarna ginekologija

Vezano
Vezani članci
Literatura
Datum zadnje izmjene: 6. siječnja 2017.




Komplementarna medicina

Complementary and Alternative Medicine heterogeni je zbroj terapijskih tvari i postupaka temeljenih na teoriji i sustavu razumijevanja koji nije u skladu s zapadnim modelom medicinske znanosti i prakse. Zapravo, "komplementarno" i "alternativno" termini su koji određeni terapijski pristup priključuju ili isključuju iz okvira znanstveno dokazanog medicinskog postupka.

Prema Nacionalnom zavodu za zdravlje SAD-a (The National Institute of Health) postoji pet vrsta komplementarne i alternativne medicine: alternativni medicinski sustavi koji su evoluirali neovisno od "zapadne" medicinske prakse, psihološke metode, biološko-botaničke terapije, manipulativne metode i energetska terapija.

Alternativni modeli objašnjenja zdravlja i bolesti kreću se unutar vlastitih filozofskih paradigmi, koje provjeru djelotvornosti unutar biomedicinskog sustava suvremene medicine otežavaju ili onemogućuju. Mogući je razlog u najmanjoj mjeri, nižeg statusa od prihvaćene konvencionalne medicine, vrlo uzak fokus biomedicinske metodologije istraživanja.

Uostalom, na koji način je moguće ispitati i izmjeriti aktivaciju mehanizama samoozdravljenja (placebo učinak) i koje je učinke uopće za očekivati?  Otuda bi trebalo, sve dok se ne razviju profinjeniji načini praćenja i pregleda, poštovati pravilo "Metoda koja je učinkovita u liječenju, ima pravo" – u najmanju ruku onda, kada je izlječenje uporabom dotične metode vidljivo i opipljivo.

Premda su u nekim zemljama pod pojmom "komplementarna medicina" uvrštene medicinske spoznaje iz drugih kultura i katkad drugih vremena, tražeći discipline komplementarne ginekologiji, nije bilo teško odlučiti se za psihoginekologiju i prehranu: al-/kemiju i fiziku koje nadopunjuju i komplementarne su ginekologiji.


DISMENOREJA


PMS



ENDOMETRIOZA



MIOMI



MENOPAUZA




Još u Hipokratovo vrijeme ..

postojale su spoznaje o utjecaju snažnih emocija kao što su bijes, žalost, strah i gnjev na nastanak tjelesnih poremećaja i oboljenja. Ovakav pristup sustavno se zanemaruje sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada Heinroth 1818. godine prvi puta spominje psihosomatske i somatopsihičke poremećaje u objašnjenju psihogenog udjela u nastanku insomnije. Upravo je područje somatopsihičkih i psihosomatskih poremećaja glavno područje primjene komplementarne medicine.

Današnji model počiva na znanstvenoj spoznaji (Deter, 1997) po kojoj samo multikondicionalni način promatranja može objasniti nastanak bolesti. U čimbenike koji određuje nastanak bolesti spadaju genetička dispozicija, spoznajni, motorički i emocionalni psihički procesi, kao i utjecaj okoline.

Ovakav "holistički" – cjeloviti, integralni i interdisciplinarni,  bio-psiho-sociološki pristup liječenju poremećaja i bolesti, psihoterapeutske strategije koriste već gotovo 100 godina. Pa ipak, u objašnjenju nastanka psihosomatskih poremećaja postoje dvije velike grupe teorija – biološke i psihološke teorije.


Biološke teorije ..

tumače nastanak organskog poremećaja s motrišta reakcije pojedinih organskih tkiva na stres. Teorija somatske slabosti ukazuje na nastanka organske slabosti i poremetnje funkcije djelovanjem genetskog čimbenika, stila života, prehrane i prethodnih bolesti.


Brojne psihološke teorije ..

razmatraju nesvjesna emocionalna stanja, karakteristike osobe, spoznajni stil i načine prevladavanja stresa kao značajne čimbenike u nastanku psihosomatskih poremećaja. Premda Sigmund Freud nije izravno razmatrao ovu problematiku razvijajući svoj koncept o histeriji, među prvima je ukazao na konverziju snažnih emocija u poremećaje onih tjelesnih funkcija čija simptomatika ima simboličko značenje i predstavlja konflikt u području nesvjesnog.

Godine 1898. bečki liječnik i psihoterapeut Alfred Adler – utemeljitelj individualne psihologije, tadašnji predsjedavajući Bečkog psihoanalitičkog udruženja, prvi Freudov kritičar i prethodnik modernih pravaca psihoterapije, objasnio je povezanost ekonomskog položaja i oštećenja tkiva, a time i pojave simptoma bolesti.

Pacijenta i njegove tjelesne tegobe promatra ne kao pojedinačni slučaj, već kao proizvod društvene zajednice. Početkom stoljeća (1906/1907.) Adler postavlja temelje teorije neuroze i psihosomatike, koja je još uvijek kompatibilna s modernim teorijama stresa koje pored toga naglašavaju značenje emocija, kao i njihovo djelovanje na vegetativni odnosno autonomni živčani sustav, koji regulira nevoljne reakcije.

Pravi razvoj psihosomatske medicine počinje sredinom prošlog stoljeća i vezuje se za ime Alexandera Franza, utemeljitelja čikaške psihosomatske škole. Alexander zaključuje da se psihosomatske bolesti javljaju samo na organima koje inervira autonomni živčani sustav, te predstavljaju vegetativnu neurozu.

Provocirana emocionalna tenzija prazni se preko autonomnog živčanog sustava, što remeti funkcioniranje pojedinih tjelesnih organa i sustava, a ukoliko promjene dugo traju nastupaju strukturalna oštećenja.

Izbor organa koji će biti pogođen psihosomatskom reakcijom Alexander u početku objašnjava konstitucijski manje vrijednim organom, učenjem preuzetim od Adlera. U kasnijim radovima izbor organa povezuje sa specifičnim infantilnim konfliktom, a shemu nastanka psihosomatske bolesti objašnjava razvitkom vegetativne neuroze, simpatiko- odnosno parasimpatikotonije, uslijed reaktivacije osjećaja dječije ovisnosti, nastale kao rana emocionalna trauma u djetinjstvu, u trenutku kada vanjske okolnosti podsjećaju na ranu traumu u odrasloj dobi.


Psihosomatski i somatoformni poremećaji ..

dvije su kategorije bolesti vrlo sličnih kliničkih manifestacija, a koje se razlikuju prema patogenezi i psihodinamici. Obje kategorije poremećaja predstavljaju fizičke simptome koji stoje pod utjecajem psihičkih čimbenika. Ključno pitanje u međusobnom razlikovanju psihosomatskih od somatoformnih poremećaja jeste postoji li oštećenje tkiva ili neki poznati patofiziološki mehanizma koji objašnjava nastanak simptoma.

Klinička slika somatoformnog oboljenja ne odgovara niti jednoj identificiranoj organskoj bolesti, dok u slučaju psihosomatskog oboljenja postoji fizičko oboljenje. Temeljna karakteristika somatoformnog oboljenja jeste fizička tegoba, za koju se ne nalazi odgovarajuće medicinsko objašnjenje. Katkada se otkriva i izvjesna organska bolest, koja ne može rasvijetliti svu prirodu i težinu fizičkih smetnji.

Najčešći simptomi koji ukazuju na somatoformne poremećaje su kronični umor, opća tjelesna slabost, bolovi u različitim dijelovima tijela, mučnine i povraćanje, kolitis, opstipacija, poremetnje menstruacijskog ciklusa, obilna menstruacijska krvarenja, vrtoglavica, poremećaj ravnoteže, paraliza ili gubitak kontrole udova, trnjenje, dvostruko viđenje, sljepoća, gluhoća, teškoće gutanja itd. Kod nekih pacijenata sa somatoformnim poremećajima javljaju se anksioznost i depresija.

Psihosomatski poremećaji obuhvaćaju organske bolesti kod kojih psihološki čimbenici imaju značajan utjecaj u nastanku ili tijeku bolesti, kao i terapijskom ishodu. U razvoju oboljenja ulogu igraju i somatski i psihički čimbenici, a stupanj doprinosa svake od komponenti ovisi od slučaja do slučaja. Psihički čimbenici mogu utjecati na gotovo sve glavne kategorije fizičkih oboljenja kao što su gastrointestinalna, kardiovaskularna, pulmonalna, dermatološka, endokrinološka, ginekološka itd.

Fizička oboljenja nisu uvijek i u svim slučajevima pod dovoljnim utjecajem psihičkih čimbenika da bi se mogla klasificirati kao psihosomatski poremećaji, premda postoje slučajevi koji snažno ukazuju na povezanost nastanka i tijeka fizičke bolesti na jednoj strani i stresa koji je osoba doživjela, na drugoj strani.

U suvremenoj literaturi često se navodi da je u temelju psihosomatskog poremećaja somatizirana anksioznost. Somatizacija je mehanizam transformiranja emocionalnih sadržaja u fiziološke impulse i procese, pri čemu dugotrajna prenadraženost određenog dijela autonomnog živčanog sustava dovodi do oštećenja tkiva i znakova bolesti, što čini osnovu psihosomatskog oboljenja.

Tako se nezadovoljstvo i napetost zaobilazeći koru velikog mozga, subkortikalnim putevima preko hipotalamusa svom silinom pretvaraju u podražaj autonomnog živčanog sustava.

Novija psihoneuroimunološka ispitivanja ukazuju na osobiti značaj stresa i psihosocijalnih čimbenika na modulaciju neuroendokrinog i imunološkog odgovora.

Psihosomatska medicina doprinijela je razvoju drugih povezanih disciplina kao što su bihejvioralna medicina, zdravstvena psihologija i istraživanja kvalitete života. Na taj način nudi opsežan okvir za aktualne probleme kliničke medicine – fenomen somatizacije i povećanu incidenciju misterioznih simptoma, tražeći uvođenje novog dijaloga ne samo s dušom i tijelom, već i alternativnom medicinom.


dr. Vesna Harni


Literatura
Komplementarna ginekologija