|
Fizički i psihički integritet organizma temelji se na održavanju
dinamičke ravnoteže, homeostaze, djelovanjem složenog
zbira reakcija živčanog, hormonskog i imunosustava. Stanje
narušene homeostaze nazivamo stresom, a podražaj koji
je izazvao stres - stresorom. Stresori mogu biti vanjski
ili unutarnji, fizički ili psihološki. Vanjski stresori
obično su fizički (napor, toplina, hladnoća, trauma, kirurški
zahvat), dok unutarnji mogu biti psihološki (strah, tjeskoba,
nesigurnost, razočaranje, snažno veselje), socijalni (poniženje,
rastava, njegovanje bliskih srodnika pogođenih teškim/neizlječivim
bolestima, gubitak zaposlenja) ili fiziološki (upala, bolest).
 |
Reakcije na stres, koliko god bile zahtjevne zbog povišene
aktivnosti više sustava organizma, u biti su korisne i poželjne
jer omogućavaju ponovno uspostavljanje narušene ravnoteže.
Međutim, ako su stresne reakcije učestale ili dugotrajne,
predstavljaju opterećenje za organizam. Ukoliko se organizam
ne uspije oduprijeti i vratiti homeostazu, dolazi u stanje
distresa koje može organizam učiniti podložnim bolestima.
Korelacijske analize pokazale su kako su višekratni akutni
ili kronični stres značajni rizični faktori za razvoj bolesti
pojedinih organa ili sistemskih bolesti (peptički ulkus, ulcerativni
kolitis, reumatoidni artritis, astma, hipertenzija), psihičkih
poremećaja (depresija, posttraumatski stresni poremećaj) te
neurodegenerativnih bolesti (Alzheimerova bolest) i raka.
Osnovna zadaća imunosustava je otkrivanje i uklanjanje
"stranih" ili "ne-vlastitih"
tvari, tj. antigena koji potječu od patogena (virusa, bakterija,
gljivica, parazita). U imunološkim reakcijama sudjeluju stanice
- leukociti, te složeni sustav receptorskih i topivih molekula
koje kontroliraju i usmjeravaju imunološku reakciju. Leukocite
dijelimo na granulocite, monocite/makrofage i limfocite, a
od topivih molekula najvažniji su citokini. To su mali
peptidi koje izlučuju aktivirane stanice imunosustava, a mogu
djelovati lokalno i endokrino, kako na leukocite tako i na
druga tkiva.
Kada antigen uđe u organizam, pokreće niz mehanizama
koji dovode do upale. Prvu, nespecifičnu liniju obrane
čine granulociti i tkivni makrofagi koji fagocitiraju patogene.
To je najvažniji mehanizam urođene imunosti. Fagocitirane
antigene makrofagi prerađuju i, nakon što doputuju u najbliži
limfni čvor, učine ih dostupnim T- i B-limfocitima. Ti limfociti
prepoznaju antigene te pokreću specifične mehanizme
obrane. Nakon kontakta s antigenom, oni limfociti koji su
ga prepoznali, umnažaju se, te nastaje klon stanica koje potom
vrše efektorske funkcije. Neki od tih limfocita su dugoživući
limfociti s memorijom koji, u sljedećem susretu s istim antigenom,
reagiraju brže i snažnije.
B-limfociti su stanice odgovorne za mehanizme
obrane posredovane antitijelima (imunoglobulini). Antitijela
direktno neutraliziraju antigene ili pojačavaju fagocitozu.
T-limfociti su odgovorni za nastanak stanične imunosti.
Kod njih razlikujemo dva tipa stanica: T-pomoćničke i T-citotoksičke
limfocite. Citotoksički limfociti (Tc) u direktnom dodiru
razaraju ciljnu stanicu koja je npr. zaražena virusom. Pomoćnički
limfociti (Th) izlučivanjem citokina reguliraju aktivnost
ostalih limfocita i makrofaga. Konačno, NK-stanice ("natural
killer") su limfociti koji imaju urođenu sposobnost
citotoksičkog ubijanja onih ciljnih (npr. tumorskih) stanica
s kojima s u dodiru.
Sve stanice imunosustava nastaju u primarnim limfnim
organima (koštana srž, timus) iz kojih se, nakon diferenciranja
i dozrijevanja, sele u sekundarne limfne organe (npr. limfni
čvorovi), gdje se zadržavaju. Iz sekundarnih organa stanice
mogu biti otpuštene u krv, cirkulirati organizmom, susretati
i prepoznavati antigene, te se ponovno vraćati u sekundarne
limfne organe. Iz sasvim razumljivih razloga, najčešći izvor
stanica za istraživanje imunostatusa kod ljudi je periferna
krv.
Imunostatus se može ispitivati određivanjem enumerativnih
i fukcionalnih parametara. Enumerativno se određuje
broj i postotak pojedinih populacija leukoitac (T, B, NK-stanice,
aktivirane i memorijske stanice). Sposobnost stanica da vrše
svoju funkciju određuje se in vitro nakon što se određeni
tip stanica čiju funkciju želimo ispitati izolira iz pune
krvi. Funkcionalnim testovima određuje se npr. sposobnost
NK-stanica te fagocitna sposobnost granulocita. U uzorcima
seruma ili sline određuje se pojava i titar antitijela protiv
pojedinih virusa (Epstein-Barr, Herpes), a određivanje citokina
u serumu također može biti koristan podatak
Psihoneuroimunologija
Iako je Hans Selye još tridesetih godina opisujući "opći
adaptacijski sindrom" kao odgovor na stres pretpostavio
međudjelovanje živčanog, hormonskog i imunološkog sustava,
bio je potreban niz istraživanja kako bi se potvrdila ta teorija.
Živčani sustav, naime, smatrao se imunološki privilegiranim
područjem organizma u koje, zbog krvno-moždane barijere, stanice
imunosustava ne mogu prodrijeti. Imunosustav je, s druge strane,
opisivan kao samoregulirajući, autonoman i o živčanom sustavu
neovisan. U kasnim sedamdesetim počinje se razvija psihoneuroimunologija.
Ova grana je interdisciplinarnim istraživanjima u proteklih
20 godina pokazala kako se imunoregulacijski procesi odvijaju
pod kontrolom mozga i obrnuto, kako imunosustav utječe na
živčane i hormonske funkcije, te na ponašanje.
 |
Suradnja ovih sustava temelji se na komunikacijskoj
mreži zajedničkih signalinih molekula. Živčani završeci direktno
inerviraju primarne i sekundarne limfne organe i u bliskom
su kontaktu sa stanicama imunosustava. Na površini leukocita
nalaze se receptori za neurotransmitere (kateholamine, acetilkolin,
dopamin, opiate), hormone (kortikosteroidi, prolaktin, hormon
rasta) i neuropeptide (arginin, vazopresin, supstanca P),
koji in vitro i in vivo djeluju imunoregulacijski.
Citokini, oslobođeni iz aktiviranih stanica, direktno djeluju
na osovinu hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde
pojačavajući njen rad, a putem svojih receptora u mozgu citokini
djeluju na oslobađanje neurotransmitera i neuropeptida, te
mijenjanju oblike ponašanja.
Prilikom infekcije ili upale, monociti i makrofagi
otpuštaju upalne citokine (interleukin IL-6; IL-1 i faktor
nekroze tumora TNF-alpha) koji izazivaju povišenje temperature,
pospanost, umor, gubitak apetita, gubitak interesa i letargiju,
dakle stanja koja možemo nazvati "bolesnim ponašanjem".
Iz kliničke je prakse poznato da davanje rekombinantnih intereferona
nerijetko prati pojava simptoma depresije. Nadalje, limfociti
mogu, osim citokina, proizvoditi neurohormone koji na mjestu
upale djeluju na njih same (autokrino) i na okolne stanice
(parakrino). S druge strane, za mnoge je citokine pokazano
da se sintetiziraju i oslobađaju iz moždanih stanica.
Danas bez sumnje možemo reći da akutni i kronični stres
utječu na imunostatus. Međutim, utjecaj stresa nije uvijek
jednoznačan niti su mehanizmi njegovog djelovanja potpuno
razjašnjeni. Istraživanja istog stresnog modela (npr. studenti
na ispitu) i istih imunoloških parametara (npr. aktivnost
NK-stanica) od različitih istraživača vrlo često su dala kontradiktorne
rezultate. Naime, uočeno je da na rezultate ovakvih istraživanja
može utjecati čitav niz varijabli kao što su svojstva stresora
(intenzitet, trajanje, nepredvidljivost, učestalost) i sama
obilježja osobe koja doživljava stres (opće zdravstevno i
nutritivno stanje, životna dob, spol, genetski ustroj, prethodno
iskustvo, karakteristike i tip ličnosti te socioekonomski
faktori).
Nadalje, imunološke funcije podliježu cirkadijalnim
ritmovima pa rezultati ovise i o dobu dana kada se vrši ispitivanje.
Određene fluktuacije imunoloških varijabli nisu znak bolesti
jer se odvijaju unutar fizioloških granica, a i veće promjene
pojedinih imunoloških funkcija ne znače uvijek veću podložnost
bolestima. Nadalje, pri radu s ljudima teško je naći kontrolnu
referentnu skupina koja nije "pod stresom" bilo
koje vrste. Ograničenje predstavlja i činjenica da u pravilu
radimo samo sa stanicama i tekućinom iz krvi u perifernoj
cirkulaciji. Konačno, za sada ne postoji dogovor o tome kako
i koje imunološke parametre treba testirati u psihoneuroimunološkim
istraživanjima.
Imunomodulacijsko djelovanje stresa
Imunomodulacijsko djelovanje stresa kod ljudi istraživano
je pod utjecajem akutnih stresora koje donosi život (npr.
prizemljenje svemirskih letjelica, skakanje padobranom, neispavanost,
ispiti) ili eksperimentom zadanih akutnih stresora (npr. rješavanje
matematičkih zadataka ili zagonetki, držanje govora, izlaganje
buci ili električnom udaru) te su u oba slučaja utvrđene promjene
imunoloških parametara. Npr. enumerativni parametri poput
leukocitnih populacija (ukupni T, Tc, Th, NK, te aktivirane
stanice) nakon skoka padobranom su povišeni kao i aktivnost
NK-stanica. Blagi psihološki stres također izaziva porast
nekih populacija (Tc i NK-stanice), dok druge ostaju nepromijenjene
(ukupni T i Th limfociti).
Povišena aktivnost NK-stanica uočena je i kod osoba
nakon stresa uzrokovanog javnim nastupom. S druge strane,
psihološki stres, ispit kod studenata medicine, te fiziološki
stres izazvan bukom ili kirurškim zahvatom suprimiraju aktivnost
NK-stanica. Sposobnost limfocita da proliferiraju in vitro,
dakle adekvatno odgovore na stimulaciju antigenom, najčešće
je suprimirana u različitim modelima akutnog stresa. Stres
tijekom ispita umanjuje proizvodnju citokina, interferona
gama, važnog u obrani od virusa, te suprimira staničnu imunost,
što se očituje kao porast titra antitijela na neke viruse.
Istraživanja su ukazala na povećani rizik razvoja virusnih
infekcija gornjih dišnih putova nakon stresa ili u obiteljima
s nesređenim životnim situacijama. Stres je usko povezan s
rekurentnim infekcijama herpesvirusom, što se može objasniti
time da stres suprimira staničnu imunost koja u normalnim
uvjetima održava kontrolu nad latentnim virusom.
Utjecaj kroničnog stresa na imunost istraživana je
na modelima kao što su: nezaposlenost, njegovanje bliskih
srodnika oboljelih od Alzheimerove bolesti, žalovanje za umrlim,
rastava braka, te život u blizini nuklearne centrale. Smatra
se da kronični stres ima imunosupresivno djelovanje te da
dovodi do pada broja granulocita, T i B limfocita u cirkulaciji
te oslabljuje urođenu i staničnu imunost. Oslabljeni imunosustav,
kao posljedica kroničnog stresa, može doprinjeti povećanju
morbiditeta i mortaliteta.
Mr.sc. Katja Gotovac Borčić; Dr.Sc. Ante
Sabionacello,
Prof.Dr.sc. Dragan Dekaris
Imunološki zavod Zagreb
Medix 2001;
35:43-45
|
