|
Definicije stresa
U ne tako davnoj prošlosti, definiciji stresa pridavalo se
svojevrsno ezoterično značenje koje je za prosječnu osobu
imalo nejasan smisao. Međutim, unatrag posljednja tri desetljeća
stres je, doslovce, postao općepoznatim pojmom koji se vrlo
često spominje u svakodnevnom govoru. Skoro da se i ne mogu
pročitati dnevna novinska idzranja, a da se ova riječ ne pojavi
i po nekoliko puta.
 |
Stres se često upotrebljava kao zajednički deskriptor
za osjećaje nelagode i nezadovoljstva. Uspješan poduzetnik
stres vidi kao tenziju i frustraciju koje su posljedica pritisaka
na poslu, kompjutorski programer posljedicama stresa smatra
svoje probleme u koncentraciji, medicinska sestra misli da
je stres uzrok njezinog trajnog umora, a učitelj u školi osjeća
se izložen stresu kada radi s neposlušnim učenicima. Iz ovih
je primjera vidljivo kako su gotovo svi ljudi danas u određenoj
mjeri svjesni uloge stresa u njihovom životu, ali je svatko
doživljava na svoj način.
S obzirom na brojnost postojećih definicija stresa i njihovu
višeznačnost, za potrebe ovog članka koncentrirat ćemo se
samo na one u uporabi unutar područja medicine stresa. Tako
već najnovije izdanje Websterovog međunarodnog rječnika stres
definira kao "fizikalni, kemijski ili emotivni podražaj
iz okoline koji u pojedinca izaziva nedostatnu adaptaciju,
odnosno uzrokuje fiziološku tenziju koja može doprinijeti
razvoju bolesti." Dorlandov ilustrirani medicinski
rječnik opisuje pak stres kao "zbir bioloških kompenzacijskih
reakcija na svaki podražaj (unutarnji ili vanjski) koji narušava
stanje homeostaze organizma. Ukoliko su ove reakcije nedostatne
za povratak organizma u primarno stanje, dolazi do poremećaja,
odnosno stresne reakcije."
Hans Selye, jedan od modernih pionira istraživanja
stresa, originalno je stres definirao kao "sumu ukupnog
trošenja organizma tijekom njegovog životnog vijeka".
Kasnije je Selye stres vidio kao "nespecifičnu posljedicu
(psihičku i fizičku) bilo kakvog zahtjeva na organizam, a
koji nadilazi adaptacijske mogućnosti samog organizma".
S obzirom na prethodno navedene definicije, kao i na opće
prihvaćenu ulogu koju riječ "stres" ima u svakodnevnoj
komunikaciji, možemo zaključiti da se ovaj pojam koristi u
najmanje tri značenja, od kojih svako ima svoju ulogu u medicini
stresa:
- Stres kao "stresor", odnosno kao podražaj
koji uzrokuje psihološku ili biološku tenziju, tj. poremećaj
homeostaze. Po svojoj prirodi stresori mogu biti vanjski,
kao što su primjerice ratne traume ili problemi na poslu,
odnosno unutarnji poput tjeskobe, dnevnih briga ili neispunjenih
očekivanja;
- Stres kao "distres", odnosno kao subjektivni
osjećaj tjeskobe, napetosti ili anksioznosti koji je posljedica
djelovanja stresora. Još su stari Grci ovaj pojam unutarnjeg
nemira poistovjećivali s bolešću;
- Stres kao "biološki odgovor". Neki zanstvenici
i liječnici objektivizirali su definiciju stresa u smislu
postojanja mjerljivih i predvidljivih fizioloških efekata
koje uzrokuje stres, odnosno distres. S njihovog gledišta,
stres se može opisati opservacijom predviđenih promjena
u brzini pulsa, srčanom tlaku, koncentraciji raznih hormona,
reaktivnosti imunološkog sustava, te ostalih fizioloških
parametara.
Stres i homeostaza
S izuzetkom određenih situacija kao što su rast i razvojni
proces, ljudski organizam uglavnom nastoji održati stanje
"unutrašnje ravnoteže" svojih fizioloških
procesa, a koje nazivamo homeostazom. Stoga, ukoliko
stresor naruši ovo stanje stabilnosti, organizam uključuje
fiziološke mehanizme koji se opiru ovakvoj promjeni, a koji
prema Cohenu i suradnicima, uglavnom djeluje na sljedeće načine:
- uključivanjem hipotalamičko/hipofizno/adrenalne (HPA)
osovine i lučenjem stresnih hormona (kortizola);
- direktnim fiziološkim vezama između središnjeg živčanog
i imunološkog sustava;
- humoralno induciranim promjenama u središnjem živčanom
sustavu, a koje dovode do pojačane aktivacije pojedinih
organskih sustava.
Narušavanje homeostaze zbiva se u emotivnoj i biološkoj
sferi osobe. Reakcije koje uzrokuje ovakovo narušavanje homeostaze,
a koje djeluju putem prethodno navedenih mehanizama, mogu
se javiti u dva oblika. Prvo, organizam može pokušati miroljubivo
koegzistirati s toksičnim stimulusom, što se tada naziva "sintoksičnom
reakcijom". Organizam se također može agresivno braniti
od utjecaja stresora, te tada govorimo o "katatoksičnoj
reakciji". Premda se ovi termini uglavnom upotrebljavaju
u svezi s djelovanjem bioloških stresora, kao što su npr.
infektivni organizmi, njihova uporaba uvažena je i kod emotivnih,
odnosno psiholoških stresora.
Ukratko, cjeloviti prikaz djelovanja stresa na organizam
najbolje je objasniti na modelu općega adaptacijskog sindroma
(General Adaptation Syndrome, GAS), kojega je tvorac
Hans Selye, a koji sadrži tri faze:
- faza alarma. U ovoj fazi uključuje se klasičan
"fight or flight" odgovor organizma na
doživljenju prijetnju. Stresor (fizički ili psihički) narušava
homeostazu organizma, što za posljedicu ima cijeli spektar
fizioloških i psiholoških aktivnosti, od povišene adrenalne
sekrecije, povišenog pulsa i srčanog tlaka, do psihičkih
tenzija i nagona za uklanjanjem prijetnje. U slučaju tjelesne
ozljede, dolazi i do upalnih procesa. Metabolizam je ubrzan,
a hemokoncentracija povećana;
- faza rezistencije. Nakon završetka alarmne faze
organizam nastoji smiriti i kontrolirati promjene nastupjele
tijekom te faze. Na primjer, adrenalni glukokortikoidni
hormoni i ostali fiziološki procesi dovode do ublaživanja
upale, ubrzanja anaboličkih procesa i hemodilucije. Psihički
dolazi do sučeljavanja sa stresorom i pokušaja uspostave
modela koegzistencije. Međutim, ukoliko se ova faza nastavi
kroz dulje vrijeme bez povratka u stanje homeostaze, dolazi
do treće i posljednje faze;
- faza iscrpljenosti. Ovdje stresor perzistira unutar
organizma i štetno djeluje, bez obzira na sve pokušaje njegove
eliminacije, odnosno aktivnog sučeljavanja i koegzistencije.
U konačnici dolazi do deplecije vitalnih kapaciteta organizma,
što za oraganizam znači smanjenju funkcionalnost, bolest,
pa čak i smrt.
 |
Stres i zdravlje
Kao što smo vidjeli iz prethodnog teksta, procesi utjecaja
stresa na zdravlje odvijaju se putem određenih mehanizama.
Do sada smo uglavnom govorili o fiziološkim mehanizmima,
koji uključuju autonomni živčani sustav i neuroendokrinološke
medijatore, a koji pak utječu na rad imunološkog, gastrointestinalnog,
kardiovaskularnog i hematopoetskog sustava. Akutna aktivacija
ovih mehanizama u slučaju stresa (faza alarma iz općeg adaptacijskog
sindroma) dovodi do kratkotrajnih adaptivnih fizioloških promjena,
kao i do cijelog niza somatskih rakcija (npr. ubrzanog rada
srca, povišene perspiracije, ubrzanog gatrointestinalnog motiliteta
itd). Iako ove fiziološke promjene imaju pozitivan kratkotrajan
adaptivni učinak, njihova kronična aktivacija, do koje dolazi
uslijed dugotrajne izloženosti stresu (faza iscrpljenosti)
dovodi do povećanog rizika za razvoj bolesti, te patoloških
biokemijskih i morofoloških promjena u središnjem živčanom
sustavu.
Uz fiziološke, bihevioralni mehanizmi odgovora na stres
također mogu povećati rizik obolijevanja od raznih bolesti,
i to najčešće kroz oblike ponašanja koji imaju štetne posljedice
za zdravlje, kao što su promijenjene prehrambene i životne
navike (npr. povišena konzumacija masnoća i ugljikohidrata,
pušenje, manjak sna i tjelesnih aktivnosti, zlouporaba droga
i alkohola).
Utjecaj psiholoških mehanizama aktiviranih stresom
na zdravlje organizma može se očitovati u najmanje dva smjera.
prvo, negativna razmišljanja o sebi i svojoj okolini mogu
u osobe povećati rizik razvoja različitih oblika psihopatologije,
uključujući depresiju i anksioznost. Drugo, pod utjecajem
stresa, kognitivni i socijalni čimbenici mogu utjecati na
percepciju osobe tako da ona samu sebe vidi kao bolesnu i
manje vrijednu. Također, u stresnim situacijama somatske senzacije
koje bi inače ostale nezapažene mogu biti doživljene kao patološki
simptomi.
Epidemiološke studije stresnih životnih situacija koje
mogu imati negativan učinak po zdravlje organizma uključuju
socijalnu izolaciju, žalovanje, nezaposlenost, loš socioekonomski
status, razvod braka, te traumatske stresove popout rata,
silovanja, prometnih nesreća itd. Velika većina rezultata
ovih studija upućuje na zaključak da su osobe izložene navedenim
stresovima manje zdravstveno funkcionalne od ostatka populacije,
te da češće obolijevaju od raznih kroničnih bolesti. Od specifičnih
bolesti i medicinskih stanja kod kojih se stres navodi kao
jedan od značajnih etioloških čimbenika navest ćemo koronarnu
srčanu bolest, ulkusnu bolest, Chronovu bolest, psorijazu,
diabetes mellitus i reumatoidni artritis. Međutim, ciljane
studije u posljednjih desetak godina sve više dovode stres
u svezu sa širokim spetkrom raznih sistemskih poremećaja kao
što su primjerice multipla skleroza, autoimuni poremećaju
i mnoga maligna oboljenja.
S tim u svezi potrebno je usmjeriti daljnje napore
u izučavanju utjecaja stresa na ljudsko zdravlje i razvoj
bolrsti, posebice u okvirima naše svakodnevice, u kojoj smo
svjedoci tragičnog efekta ratnog stresa na više generacija.
S obzirom na socioekonomsku situaciju, te trenutačno stanje
zdravstvenog sustava u nas, upravo ovakvo djelovanje omogućit
će nam pravodobnu prevenciju neželjenih posljedica koje stres
ostavlja na ljudskoj psihi i tijelu, a koje su već znane modernoj
medicini.
Dr. Herman Vukušić, Dr. Mercedes Vidas, Ljubica
Dragija,
Nikolina Kekez, Miljenka Mihalina
Klinika za psihološku medicinu, KBC Zagreb
Medix 2001;
35: 41-47
|
