Postoji visok stupanj nesuglasica i zbrke oko definicije fizičkog zlostavljanja. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da roditelji ne samo da imaju pravo, već i odgovornost koristiti se tjelesnim kažnjavanjem svoje djece. Najčešći moto roditeljstva u engleskom jeziku još uvijek glasi: "Poštedi batinu i razmazićeš dijete". Sve donedavno, djeca nisu imala nikakva zakonska prava. Promatrana su kao imovina, dijelovi vlasništva njihovih roditelja. Stotine godina, roditeljska prava su smatrana svetinjom - u ime discipline roditelji su mogli raditi svojoj djeci gotovo sve što su htjeli, samo ih nisu smjeli ubiti.

Danas su se naša mjerila suzila. Problem fizički zlostavljanjog djeteta toliko se proširio, da je prepoznavanje u javnosti prisililo naš pravni sustav da postavi granice fizičkom kažnjavanju. U pokušaju da se razjasni što sve čini fizičko zlostavljanje, Američki Kongres je 1974. godine donio Odluku o državnoj prevenciji i tretmanu zlostavljane djece. Ovaj spis definira fizičko zlostavljanje kao: "nanošenje fizičkih ozljeda, kao što su masnice, opekotine, modrice, porezotine, frakture kostiju i lubanje, koje su uzrokovane udaranjem, lupanjem, grizenjem, rezanjem, vezanjem, pljuskanjem itd." Kako se ta definicija primjenjuje u zakonu, često je stvar interpretacije. Svaka država ima svoje zakone o zlostavljanju djece koji su slični saveznom zakonu, koji je donekle mutan u svom opsegu. Dijete sa slomljenom rukom je očigledno bilo zlostavljano, ali većina tužitelja imat će odbojnost prema podizanju tužbe protiv roditelja koji je nanio ozljede djetetu prilikom davanja batina.

Nisam odvjetnik ni policajac, ali više od dvadeset godina gledam patnju koju može stvoriti "legalno" tjelesno kažnjavanje. Imam vlastitu definiciju fizičkog zlostavljanja: to je svako ponašanje koje dovodi do značajne fizičke boli kod djeteta, bez obzira ima li nekih vidljivih znakova zlostavljanja.

Većina roditelja osjetila je potrebu da udari dijete, barem jednom, u nekom određenom trenutku. Ti osjećaju mogu biti osobito izraženi kaed dijete ne želi prestati plakati, prigovarati ili prkositi nam. Ponekad to ima manje veze s djetetovim ponašanjem, već je više vezano za našu iscrpljenost, razinu stresa, anksioznosti ili nezadovoljstva. Nažalost, mnogi roditelji nisu toliko suzdržani. Možemo samo nagađati zašto, ali roditelji koji fizički zlostavljaju svoju djecu imaju neke zajedničke karakteristike. Kao prvo, imaju izražen nedostatak kontrole impulsa. Roditelji, koji fizički zlostavljaju, napast će svoju djecu uvijek kad imaju neke negativne osjećaje koje moraju izbaciti. Čini se da ti roditelji imaju vrlo malo, ako uopće imaju, svjesnosti o posljedicama toga što rade svojoj djeci. To je gotovo automatska reakcija na stres. Impuls i akcija su kod njih ista stvar.

Fizički zlostavljači često sami potječu iz obitelji u kojima je zlostavljanje bilo uobičajeno. Veći dio njihovog odraslog ponašanja direktno je ponavljanje onoga što su doživjeli i naučili u mladosti. Njihov model ponašanja bio je zlostavljač. Nasilje je jedini alat koji su naučili koristiti u suočavanju s problemima i osjećajima - osobito s osjećajima ljutnje. Mnogi roditelji koji fizički zlostavljaju uđu u odraslo doba s ogromnim emocionalnim manjkom i neispunjenim potrebama. Emocionalno, oni su još uvijek djeca. Često u svojoj djeci vide zamjenske roditelje koji bi trebali ispuniti emocionalne potrebe, koje njihovi pravi roditelji nisu ispunili. Zlostavljači postanu bijesni kad dijete ne može ispuniti njihove potrebe. Oni planu. U tom trenutku, dijete je više nego ikad zamjenski roditelj, jer je zapravo roditelj zlostavljača ona osoba na koju je zlostavljač zapravo bijesan.

Mnogi od ovih roditelja također imaju problema i s alkoholom ili drogama Konzumacija psihoaktivnih tvari često doprinosu slomu kontrole impulsa, iako ni u kom slučaju nije jedina.

Postoji mnogo tipova fizičkih zlostavljača, ali na najtamnijem dijelu spektra nalaze se oni koji naizgled imaju djecu iz jednog jedinog razloga, a to je da bi ih zlostavljali.. Mnogi od ovih ljudi izgledaju, razgovaraju i ponašaju se kao ljudska bića, ali su čudovišta - u potpunosti bez osjećaja i osobina koje daju ljudskost većini nas. Ti ljudi prkose razumijevanju; nema logike za njihovo ponašanje.

Užasno je teško ponovno zadobiti povjerenje i osjećaj sigurnosti kad ih roditelji jednom pogaze. Svi mi razvijamo svoja očekivanja o tome kako će se ljudi odnositi prema nama na temelju naših odnosa s roditeljima. Ako su ti odnosi, u većem dijelu, emocionalno blagotvorni, poštuju naša prava i osjećaje, odrast ćemo očekujući od drugih da nas tretiraju na sličan način. Ta pozitivna očekivanja dozvoljavaju nam da budemo relativno ranjivi i otvoreni u našim odraslim vezama. Ali ako je djetinjstvo razdoblje nepopustljive tjeskobe, napetosti i boli, razvijamo negativna očekivanja i nepopustljive brane.

Fizičko nasilje nad djecom često je reakcija na stres na poslu, sukobe s drugim članovima obitelji ili prijateljima, ili na općeu napetost zbog nezadovoljavajućeg života. Djeca su lake mete: ne mogu se braniti i može ih se preplašiti, tako da šute. Nažalost, i za zlostavljača i za žrtvu, iskaljivanje ljutnje daje zlostavljaču samo privremeni mir. Pravi izvor njegovog bijesa ostaje nepromijenjen i čeka da se ponovo prelije. Žalosno je da ostaju i iste bespomoćne mete njegovog bijesa, predodređene da usišu taj bijes i ponesu ga sa sobom u odraslost.

Drugi zlostavljači umjesto da okrivljuju druge za svoje ponašanje, pokušavaju ga opravdati, kao da je u djetetovom najboljem interesu. Mnogi roditelji još uvijek vjeruju da je fizičko kažnjavanje jedini učinkoviti način da unesu u svoju kuću neku moralnu lekciju ili lekciju iz ponašanja. mnoge od tih "lekcija" daju se u ime religije. Osim Biblije, ni jedna knjiga nije bila toliko krivo shvaćana kao opravdavateljica batina. Takvi roditelji često vjeruju u prirođenu zlonamjernost djece. Vjeruju da će izrazito batinjanje spriječiti dijete da se pokvari. Govore stvari poput:" Odgojena sam šibom, udarac tu i tamo nije mi škodio", ili: "Moram utjerati strah od Boga u njega", "Mora znati tko je gazda" ili pak: "Mora znati što ga čeka, kako bi se pridržavao pravila". Drugi roditelji pokušavaju opravdati batine kao nužni ritual, da bi djeca postala čvršća, hrabrija ili jača.

Zapravo, istraživanja pokazuju da fizičko discipliniranje nije osobito učinkovito kao kazna, čak niti za određena neželjena ponašanja. Batine su se pokazale samo kao privremeno rješenje, i u djeci stvaraju snažne osjećaje bijesa, fantazije o osvećivanju i mržnju prema samome sebi. Prilično je jasno da mentalna, emocionalna i često tjelesna šteta koju uzrokuje fizičko zlostavljanje daleko nadmašuje bilo kakve trenutne prednosti.

Osim roditelja koji aktivno zlostavljaju djecu, u obiteljskoj drami postoji još jedan igrač koji mora podijeliti dio odgovornosti. To je roditelj koji dozvoljava da se zlostavljanje događa zbog njegovog straha, ovisnosti ili potrebe da se održi obiteljski status quo. Takav je roditelj pasivni zlostavljač. Dozvoljavajući si da ga obuzme osjećaj bespomoćnosti, neaktivni roditelj može lakše negirati svoje tiho sudjelovanje u zlostavljanju. Ponašajući se zaštitnički ili racionalizirajući neaktivnost tihog partnera, zlostavljano dijete može lakše negirati činjenicu da su ga oba roditelja iznevjerila.

Bez obzira na to koliko je teško povjerovati u to, djeca koju su tukli prihvaćaju krivnju za zločine koje su pretrpjeli, kao što to čine i verbalno zlostavljana djeca.Kako se malo dijete može suprostaviti ovoj moćnoj antipropagandi svoje vrijednosti? Sva zlostavljana djeca vjeruju u dvije laži: da su loša djeca i da ih tuku samo zato što su loši. S obzirom da ove laži potječu od snažnog, sveznajućeg roditelja, morale su biti istnite. Takve laži ostaju neoborivima za većinu odraslih koji su bili fizički zlostavljani kao djeca.

Zlostavljana djeca imaju kotao bijesa koji vrije unutar njih. Ne mogu vas tući, ponižavati, plašiti, omalovažati i kriviti za vlastitu bol, bez da se ne naljutite. Ali dijete koje tuku nema načina da iskali taj bijes. U odrasloj dobi ta ljutnja mora naći svoj izlaz.

U nekim slučajevima, zlostavljano dijete nesvjesno se identificira sa zlostavljajućim roditeljem. Poslije svega, zlostavljač djeluje snažno i neranjivo. Zlostavljana djeca fantaziraju da bi, kad bi posjedovala takve kvalitet, bila sposobnom zaštiti se. Tako kao nesvjesni mehanizam obrane razvijaju upravo neke od osobina koje najviše mrze kod svojih otrovnih roditelja. Usprkos vatrenim obećanjima samima sebi da će biti drugačiji, pod stresom se mogu ponašati isto kao i zlostavljaći. Ali ovaj sindrom nije tako raširen kao što ljudi pretpostavljaju.

Mnogo godina se vjerovalo da gotovo sva fizički zlostavljana djeca i sama postaju zlostavljajućim roditeljima. Napokon, to je jedini model koji su imali. Ali novije studije dovode u pitanje te pretpostavke. Zapravo, ne samo da je velik dio zlostavljane djece izrastao u nenasilne odrasle osobe, već jedan dio takvih roditelja ima velikih poteškoća čak i s blagim, nefizičkim metodama discipliniranja svoje djece. U pobuni protiv boli iz vlastitog djetinjstva, ovi roditelji zaziru i od postavljanja granica, i od prisiljavanja na pridržavanja postavljenih pravila. To također, može imati negativan utjecaj na djetetov razvoj jer djeca trebaju sigurnost granica. No, šteta učinjena prevelikim popuštanjem obično je mnogo manja od štete učinjene fizičkim zlostavljanjem.

Dobra vijest je da odrasle žrtve zlostavljajućih roditelja mogu nadići mržnju prema samome sebi, kao i stopljenost sa svojim roditeljima, neriješenu ljutnju, preplavljujući strah i nesposobnost da se drugima vjeruje ili da se pronađe osjećaj sigurnosti.

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck
"Otrovni roditelji"

Društvo roditelja BIOS, Zagreb
Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Tel. 01/ 2431 028
Fax 01/ 2431 024
bios@zg.hinet.hr