Drevni Grci su imali problem. Bogovi su gledali s visine svojeg vječnog igrališta na vrhu Olimpa i sudili o svemu što su oni činili. Kad bogovi ne bi bili zadovoljni, brzo bi kažnjavali. Nisu trebali biti nježni, nisu trebali biti pravedni, čak nisu trebali niti biti u pravu. U stvari, mogli su biti potpuno iracionalni. Iz nekog svog hira mogli su vas pretvoriti u jeku ili vas natjerati da vječno gurate kamen uzbrdo. Nije potrebno reći da je takva nepredvidivost moćnih bogova stvorila priličan strah i zbunjenost u njihovih smrtnih sljedbenika. Takav odnos ne razlikuje se od odnosa otrovni roditelj - dijete. Nepredvidljiv roditelj je zastrašujući bog u očima djeteta.

Kad smo bili jako mali, naši bogoliki roditelji bili su nam sve. Bez njih ne bismo bili voljeni, zaštićeni, udomljeni, nahranjeni, već bismo živjeli u stalnom osjećaju straha, znajući da sami ne možemo preživjeti. Oni su naši svemogući skrbnici, što god zatrebamo, oni nam to pruže. Budući da ne postoji netko ili nešto s čime bismo ih usporedili, pretpostavljamo da su savršeni. Kako se naš svijet širi izvan kolijevke, razvijamo potrebu za održavanjem slike savršenstva, kao obrane od velikog nepoznatog s kojim se sve češće susrećemo. Sve dok vjerujemo da su nam roditelji savršeni, osjećamo se zaštićeno.

U drugoj i trećoj godini života počinjemo nametati svoju samostalnost. Opiremo se toaletnom odgoju pa uživamo u svojim nedjelima. Prihvaćamo riječ ne jer nam omogućava vježbanje određene kontrola nad životom, dok je da samo jednostavan pristanak. Nastojimo razviti jedinstven identitet, uspostaviti vlastitu volju.

Proces odvajanja od roditelja doživljava svoj vrhunac tijekom puberteta i adolescencije, kad se aktivno sukobljavamo s roditeljskim vrijednostima, ukusom i autoritetom. U relativno stabilnim obiteljima, roditelji mogu podnijeti većinu tjeskobe koju stvaraju te promjene. Većinom će tolerirati, ako ne i podržati, djetetovu samostalnost u nastajanju. Izreka: "To je samo faza" standardna je utjeha roditeljima koji imaju razumijevanja, koji se sjećaju sebe u tim godinama i prihvaćaju pobunu kao normalnu fazu emocionalnog razvoja.

Otrovni roditelji nemaju toliko razumijevanja. Još od kontroliranja toaletnih navika u djetinjstvu, pobunu i individualne razlike vide kao osobni napad. Oni se brane potkrepljujući djetetovu ovisnost i bespomoćnost. Umjesto da potiču zdrav razvoj, nesvjesno ga ometaju te često vjeruju da se ponašaju u skladu s djetetovim najboljim interesom. Mogu koristiti fraze poput: "To jača djetetovu osobnost" ili "Mora naučiti razlikovati dobro od lošeg", no njihov arsenal negativnosti zaista oštećuje djetetovo samopoštovanje i ometa nastanak samostalnosti. Bez obzira u kojoj mjeri roditelji vjeruju da su u pravu, takvi napadi su za dijete zbunjujući u svom neprijateljstvu, žestini i naglosti.

Naša kultura i religije su gotovo jednoglasne u podržavanju svemoći roditeljskog autoriteta. Prihvatljivo je izraziti ljutnju na supružnika, ljubavnika, brata, sestru, nadređenog i prijatelja, no samouvjereno se zauzimati za svoja prava u odnosu s vlastitim roditeljima gotovo je tabu. Koliko smo često čuli fraze: "Ne odgovaraj tako majci" ili "Da se nisi usudila vikati na oca"? Judo-kršćanska tradicija ustoličava tabu u našem kolektivnom nesvjesnom, naglašavajući "Boga oca" i usmjerava nas da "štujemo oca i majku". Takva ideja nalazi plodno tlo u našim školama, crkvama i vladi ("povratak obiteljskim vrijednostima"), pa čak i u tvrtkama. U skladu s konvencionalnom mudrošću, roditelji imaju moć kontrole nad nama zato što su nam dali život.

Dijete je dano na milost bogolikim roditeljima i, kao ni drevni Grci, dijete nikada ne zna kad će udariti sljedeća munja. No, dijete otrovnih roditelja zna da će munja doći, prije ili kasnije. Taj strah duboko se usađuje i raste u djeci. U bazi svake odrasle osobe s kojom je ranije loše postupano - čak i kod uspješnih osoba - nalazi se maleno dijete koje se osjeća bespomoćno i prestrašeno.

Kako se oštećuje djetetovo samopoštovanje, raste njegova ovisnost te, proporcionalno s tim, potreba da vjeruje da su njegovi roditelji tu da ga zaštite i skrbe za njega. Jedini način da dijete osmisli emocionalne napade ili fizičko zlostavljanje je da prihvati odgovornost za ponašanje otrovnih roditelja. Bez obzira na to koliko roditelji mogu biti otrovni, uvijek imate potrebu poštovati ih poput bogova. Iako možda razumijete s jedne strane, da je vaš otac griješio kad vas je tukao, s druge strane još uvijek možete vjerovati da je to bilo opravdano. Intelektualno razumijevanje nije dovoljno da biste i na emocionalnoj razini prihvatili da vi niste odgovorni.

Postoje dvije središnje doktrine u toj vjeri u bogolike roditelje:

• "Ja sam loš, a moji roditelji su dobri."
• "Ja sam slab, a moji roditelji su jaki."

Ova snažna vjerovanja mogu dugo nadživjeti fizičku ovisnost o roditeljima. Ona održavaju vjeru živom; omogućavaju vam izbjegavanje suočavanja s bolnom istinom da su vas vaši bogoliki roditelji zapravo izdali kada ste bili najranjiviji. Prvi korak prema kontroliranju vlastitog života je suočavanje s tom istinom. Za to treba hrabrosti.

Negacija je najprimitivniji i najmoćniji obrambeni mehanizam. Ona uključuje izmišljenu realnost koja umanjuje ili čak negira utjecaj određenih bolnih životnih iskustava. Zbog negacije neki od nas zaborave što su nam roditelji činili, a to nam omogućava da ih zadržimo na pijedestalu. Olakšanje koje donosi negacija privremeno je najbolje rješenje, ali cijena tog olakšanja je visoka. Negacija je poput poklopca na našem emocionalnom ekspres loncu: što je duže zatvoren, pritisak postaje veći. Prije ili kasnije taj će pritisak izbiti poklopac i doživjet ćemo emocionalnu krizu. Kad se to dogodi, moramo se suočiti s istinama koje smo očajnički nastojali izbjeći. Štoviše, sada se moramo s njima suočiti u razdoblju izuzetnog stresa. Ako unaprijed možemo proraditi našu negaciju, izbjeći ćemo krizu - otvarajući poklopac i lagano smanjujući pritisak.

Nažalost, vaša osobna negacija nije jedina s kojom se morate boriti. Vaši roditelji imaju vlastite sustave negacije. U trenutku kad nastojite rekonstruirati istinu o svojoj prošlosti, osobito ako ta istina nije povoljna za roditelje, oni mogu inzistirati na tome da "nije bilo tako strašno", "nije se dogodilo na taj način" ili čak "da se uopće nije dogodilo". Takve izjave mogu biti izvorima frustracije u vašim pokušajima da rekonstruirate svoju prošlost, dovodeći vaše doživljaje i sjećanje u pitanje. To može oslabiti vaše povjerenje u vlastitu sposobnost doživljavanja stvarnosti i otežati izgradnju samopoštovanja.

Smrt ne okončava idealizaciju otrovnih roditelja. Činjenica je da je može pojačati. Teško je priznati povrede koje je nanio živi roditelj, no daleko je teže optužiti roditelja nakon smrti. Postoji snažan tabu vezan uz kritiziranje mrtvih, kao da zadajemo niske udarce. Kao rezultat toga, smrt otkriva neku vrstu svetosti i kod najgorih zlostavljača. Glorifikacija mrtvih roditelja gotovo je automatska. Nažalost, dok je otrovni roditelj zaštićen svetošću groba, oni koji preživljavaju dobivaju emocionalne ostatke. "O mrtvima sve najbolje" je očuvana otrcana fraza, koja često onemogućava pravo rješavanje konflikta s mrtvim roditeljima.

Bogoliki roditelji stvaraju pravila, sude i nanose bol. Kad roditelja pretvorite u boga, živog ili mrtvog, pristajete živjeti u njegovoj verziji stvarnosti. Prihvaćate bolne osjećaje kao dio svog života, možda ih čak racionalizirate kao dobre za vas. Vrijeme je da prestanete. Kad otrovne roditelje spustite na zemlju, kad nađete hrabrosti sagledati ih realistično, možete početi ujednačavati svoju moć u odnosu s njima.

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck
"Otrovni roditelji"

Društvo roditelja BIOS, Zagreb
Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Tel. 01/ 2431 028
Fax 01/ 2431 024
bios@zg.hinet.hr