Djeca imaju osnovna neotuđiva prava - da budu nahranjena, odjevena, udomljena i zaštićena. Uz ova fizička prava, djeca imaju pravo na emocionalnu nježnost, uvažavanje njihovih osjećaja i postupaka koji im omogućavaju da razviju osjećaj vlastite vrijednosti. Djeca također imaju pravo biti usmjeravana odgovarajućim roditeljskim granicama ponašanja, griješiti i biti disciplinirana, bez da su pri tom fizički ili emocionalno zlostavljana. Na kraju djeca imaju pravo biti djecom. Imaju pravo provesti svoje rane godine zaigrano, spotano i neodgovorno. Naravno, roditelji koji vole djecu njegovat će dječiju zrelost kad djeca počnu odrastati, dajući im određene odgovornosti i kućne obaveze, ali nikad na račun djetinjstva.

Djeca neselektivno upijaju i verbalne i neverbalne poruke, poput spužve. Slušaju svoje roditelje, gledaju ih i oponašaju njihovo ponašanje. S obzirom na to da imaju mali referentni okvir izvan obitelji, stvari koje nauče kod kuće o sebi i o drugima postaju univerzalne istine, duboko urezane u sjećanje. Roditelji su centralni modeli identifikacije u razvoju dječjeg identiteta, osobito u fazi u kojoj dijete razvija spolni identitet. Usprkos dramatičnim promjenama u roditeljskim ulogama u zadnjih dvadeset godina, iste dužnosti koje su vrijedile za vaše roditelje vrijede i za današnje:

1. moraju zadovoljiti fizičke potrebe djece,
2. moraju štititi djecu od fizičkih povreda i boli,
3. moraju zadovoljiti dječiju potrebu za ljubavi, pažnjom i nježnosti,
4. moraju štititi djecu od emocionalnih povreda i boli,
5. moraju pružiti djeci moralne i etičke smjernice.

Jasno je da bi popis mogao biti i puno duži, no ovih pet odgovornosti tvore osnovicu primjerenog roditeljstva. Otrovni roditelji, o kojima će biti riječi, rijetko će zadovoljiti i prvu stavku na popisu. U većini slučajeva oni su (ili su bili) jako oštećeni u vlastitoj emocionalnoj stabilnosti ili mentalnom zdravlju. Ne samo da često ne zadovoljavaju potrebe svoje djece, već u mnogim slučajevima očekuju i zahtijevaju da njihova djeca zadovolje njihove potrebe. Kad roditelj nameće roditeljske odgovornosti djetetu, uloge u obitelji postaju neraspoznatljive, iskrivljene ili zamijenjene. Dijete koje mora postati svoj vlastiti roditelj, ili čak postati roditelj svom roditelju, nema osobu koju će oponašati, od koje učiti i na koju će se ugledati. Bez roditeljskog modela osobni identitet djeteta u ovoj će kritičnoj fazi emocionalnog razvoja biti bačen u neprijateljsko more zbrke.

Roditelji koji usmjere svoju energiju na vlastito fizičko ili emocionalno preživljavanje šalju vrlo snažnu poruku svojoj djeci: "Tvoji osjećaji nisu važni. Ja sam jedini koji se broji." Mnoga takva djeca koja su lišena odgovarajućeg vremena, pažnje i brige, počinju se osjećati nevidljivima - kao da ne postoje. Kako bi djeca razvila osjećaj vlastite vrijednosti - osjećaj da nisu ovdje samo da zauimaju prostor, već da su važna i da je nekome stalo do njih - trebaju roditelje koji pridaju važnost njihovim potrebama i osjećajima.

Fizičko odsustvo roditelja također stvara niz problema. Ne postoji sretan razvod. Razvod je nepromjenjivo traumatičan za svakog u obitelji, iako isto tako može biti najzdraviji razvoj događaja u danim okolnostima. No, nužno je da roditelji shvate da se razvode od supružnika, a ne od obitelji. Oba roditelja imaju odgovornost održavanja veza s njihovom djecom, usprkos prekidu u svojim životima. Rješenje o razvodu nije dozvola neprimjerenom roditelju za napuštanje svoje djece. Odlazak roditelja stvara osobito bolnu lišenost i prazninu u djetetu. Zapamtite, djeca gotovo uvijek izvlače zaključak da je njihova greška ako se dogodi nešto negativno u obitelji. Djeca razvedenih roditelja osobito su sklona takvom vjerovanju. Roditelj koji nestane iz života svoje djece potkrepljuje njihov osjećaj nevidljivosti, stvarajući štetu na njihovom samopoštovanju, koju će odvući kao kažnjeničku kuglu u odrasli život.

Lako je prepoznati zlostavljanje kad roditelj tuče dijete ili ga kontinuirano ponižava. No, otrovnost neprimjerenih li nedostatnih roditelja može biti skrivena i teška za definiranje. Kada roditelji čine štetu ne djelujući, a ne djelujući - putem onoga što ne čine, a ne putem onog što čine - veze između problema u odrasloj dobi i takve vrste otrovnih roditelja postaju teško vidljive. Sastavni dio problema je činjenica da su mnogi od tih roditelja i sami toliko poremećeni da izazivaju žaljenje. Budući da se i sami često ponašaju poput bespomoćne i neodgovorne djece, njihova se odrasla djeca osjećaju zaštitnički. Skaču u obranu roditelja, kao žrtva zločina koja se ispričava umjesto počinitelja.

Bez obzira na to što "nisu mislili ništa loše" ili što su "napravili najbolje što su mogli", te isprike zamagaljuju činjenicu da takvi roditelji prebacuju svoju odgovornost na djecu. Putem takvog odbacivanja ovi otrovni roditelji otimaju svojoj djeci pozitivne modele, bez kojih je zdrav emocionalni razvoj ekstremno težak. Ako ste odraslo dijete deficitarnog ili neprimjerenog roditelja vjerojatno ste odrasli bez da ste shvatili da postoji alternativa za osjećaj odgovornosti za njih. Plesanje na njihovu emocionalnu glazbu činilo se kao način života, a ne izbor.

Ali vi imate izbor. Možete započeti proces razumijevanja da ste greškom bili natjerani prerano odrasti, da ste nepravedno lišeni svog djetinjstva. Možete raditi na prihvaćanju toga koliko je vaše životne energije nepovratno nestalo zbog greškom nametnute odgovornosti. Učinite taj prvi korak i pronaći ćete novu rezervu energije, koja će vam najednom postati dostupna po prvi puta - energije koju ste veći dio života trošili na sovje otrovne roditelje, a koja će vam napokon početi koristiti u naporu da postanete odgovorniji i puniji ljubavi prema samome sebi.

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck
"Otrovni roditelji"

Društvo roditelja BIOS, Zagreb
Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Tel. 01/ 2431 028
Fax 01/ 2431 024
bios@zg.hinet.hr