Incest je možda najokrutnija i najveća zagonetka ljudskih iskustava. To je izdaja najosnovijeg povjerenja između djeteta i roditelja. To je emocionalno pustošenje. Mlade žrtve u potpunosti ovisne o svojim agresorima, tako da nemaju kamo pobjeći, i nikoga kome mogu pobjeći. Zaštitnici postaju gonitelji i stvarnost postaje zatvor prljavih tajni. Incest izdaje samo srce djetinjstva - njegovu nevinost.

Incest je teško definirati jer su zakonska i psihološka definicija dva različita pojma. Zakonska definicija je izrazito uska, obično definira incest kao spolni odnos između krvnih srodnika. kao rezultat toga, milijuni ljudi nisu shvatili da su žrtve incesta jer se nije radilo o penetraciji. S psihološkog gledišta, incest obuhvaća mnogo širi spektar ponašanja i odnosa. Uključuje i fizički kotnakt s djetetovim ustima, grudima, genitalijama, anusom ili bilo kojim drugim dijelom tijela, koji se radi u cilju seksualnog uzbuđivanja napadača. Taj napadač ne mora biti krvni srodnik. To može biti bilo tko koga dijete percipira kao člana obitelji, kao što je očuh, maćeha ili član šire obitelji.

Postoje i drugi, izrazito štetni oblici incestuoznog ponašanja, koji ne moraju uključivati nikakav fizički kontakt s djetetovim tijelom. Na primjer, ako se napadač skida pred djetetom, masturbira pred njim ili nagovara dijete da pozira za erotske fotografije, on čini određeni oblik incesta. Ovoj definiciji incesta moramo dodati i to da takvo ponašanje mora ostati tajno. Otac koji rado grli i ljubi svoje dijete ne čini ništa što bi trebalo držati tajnim. Zapravo, takvo dodirivanje je od presudne važnosti za djetetovu emocionalnu dobrobit. Ali ako tak otac dira djetetove genitalije - ili tjera dijete da dira njegove - to je čin koji treba ostati tajnim To je čin incesta.

Postoji, također, i niz mnogo suptilnijih ponašanja koje nazivamo psihološkim incestom. Žrtve psihološkog incesta možda nisu bile dodirivane ili napadnute seksualno, ali su doživjele invaziju na svoju privatnost ili sigurnost. Ovdje mislim na zločinačke postupke kao što su špijuniranje djeteta koje se odijeva ili kupa, ili neprestano ponavljanje zavodničkih, odnosno seksualno usmjerenih komentara djetetu. Iako nijedno od ovih ponašanja doslovce ne odgovara definiciji incesta, žrtve se često osjećaju oštećenima i mogu imati niz psiholoških simptoma kakve imaju stvarne žrtve incesta.

Postoji nešto užasno ružno i odbojno u incestu, što sprječava ljude da i samo priznaju da ono postoji. U posljednjih deset godina negiranje je počelo uzmicati pred gomilajućim dokazima pa je incest postao prihvatljiva - ali još uvijek neugodna - tema za javne rasprave. No, još uvijek postoji jedna prepreka: mitovi o incestu. Dugo je postojalo povjerenje u njih u našoj masovnoj svjesnosti, bez da ih je itko provjeravao. Ali oni nisu istiniti i nikad nisu ni bili.

Kao što je slučaj i s fizičkim zlostavljačima, većina incestuoznih obitelji izgleda normalno ostalom svijetu. Roditelji čak mogu biti i vođe zajednice, ili religijske vođe, s reputacijom visokih moralnih standarda. Čudno je kako se ljudi mogu promijeniti iza zatvorenih vrata. Postoje brojne proturječne teorije o obiteljskoj klimi i ulozi drugih članova obitelji. Iz vlastitog iskustva znam da je, međutim, presudan jedan faktor: incest se jednostavno ne događa u otvorenim obiteljima punim ljubavi i komunikacije. Nasuprot tome, incest se događa u obiteljima u kojima postoji visok stupanj emocionalne izolacije, tajnovitosti, oskudice, stresa i nedostatka poštovanja. Na mnogo načina incest se može posmatrati kao dio kompletnog obiteljskog raspada. Ali napadač je taj koji čini seksualno nasilje, isključivo on.

Žrtve koje nisu bile fizički prisiljavane, često podcjenjuju štetu koju su pretrpjele jer ne shvaćaju da je emocionalno nasilje u jednakoj mjeri destruktivno kao i fizičko. Djeca su po prirodi povjerljiva i nježna, lake mete za neodgovornu, pohlepnu osobu. Djetetova emocionalna ranjivost obično je jedina poluga koju neki incestuozni napadači trebaju. Drugi pak potkrepljuju svoju psihološku prednost fizičkim prijetnjama, prijetnjama javnog ponižavanja ili napuštanja. Uz psihološke prijetnje, mnogi se napadači služe i fizičkim nasiljem da bi prisilili svoju djecu da podlegnu incestu. Rijetko su žrtve incesta omiljena djeca, čak i bez seksualnog zlostavljanja. Neka možda dobivaju novac, darove ili specijalni tretman kao dio prisile, ali većina ih je emocionalno zlostavljena, a često i fizički.

Devedeset posto svih žrtava incesta nikada ne kaže nikome što se dogodilo ili što im se događa. Ostaju tihi, ne samo što se boje da će povrijediti same sebe, već u velikoj mjeri i zato što se boje da će razoriti obitelj, time što će roditelja dovesti u nepriliku. Incest može biti zastrašujući, ali misao da će biti odgovorni za raazranje obitelji još je gora. Obiteljska je lojalnost nevjerojatno moćna sila u većini dječijih života, bez obzira na to o koliko se iskvarenoj obitelji radilo. U rijetkim sitaucijama kad incest bude otrkiven, obiteljska cjelina često jest poljuljana. Bilo razvodom, bilo drugim zakonskim procedurama, izdvajanjem djeteta iz doma ili intenzivnim stresom usred javne osramoćenosti. Mnoge obitelji ne mogu preživjeti razotkrivanje incesta. Iako je možda raspad obitelji u djetetovom najboljem interesu, dijete se neprestano osjeća odgovornim za taj raskid. To doprinosi njegovom, već i tako preteškom, emocionalnom teretu.

Sram žrtava incesta je jedinstven. Čak i vrlo mlade žrtve znaju da se incest treba držati u tajnosti. Bez obzira na to kaže li im se da moraju čuvati tajnu ili ne, imaju osjećaj da je to nešto što se ne smije, i osjećaju sram zbog ponašanja napadača. Znaju da se nad njima čini nasilje, čak i ako su premladi da bi razumjeli seksualnost. Osjećaju se prljavo. Poput verbalno i fizički zlostavljane djece, i žrtve incesta internaliziraju krivnju. Međutim, kod incesta, krivanje je pomiješana sa sramom. Vjerovanje: "Sve je to moja krivnja" nije nikad tako intenzivno kao kod žrtava incesta. Takva vjerovanja doprinose snažnim osjećajima samomržnja ili srama. Osim što moraju pronaći način da se nose sa samim incestom, žrtve se moraju čuvati od toga da budu uhvaćene i otrkivene kao "prljave, odvratne" osobe.

Osjećaji da si prljav, loš i odgovoran za to što se događa stvaraju ogromnu psihološku izolaciju kod žrtava incesta. One se osjećaju potpuno samima, i u obitelji i u vanjskom svijetu. Misle da nitko neće povjerovati u njihovu strašnu tajnu, a opet, tajna tako obuzima njihove živote, da često sprječava stvaranje prijatelja. Ta izolacija može ih prisiliti da se vrate napadaču, koji je često jedini izvor pažnje koju dobivaju, bez obzira na to o koliko se perverznoj osobi radilo.

Svaka odrasla osoba zlostavljana kao dijete donosi iz svog djetinjstva trajne osjećaje beznadne neprimjerenosti, bezvrijednosti i dojam da je po prirodi loša. Bez obzira na to koliko se različitima njihovi životi mogu činiti na površini, sve odrasle žrtve incesta dijele naslijeđe tragičnih osjećaja: onečišćenosti, oštećenosti i izdvojenosti. Incest je oblik psihološkog raka. Taj rak nije neizlječiv, ali liječenje je nužno ponekad bolno.

Jedan zavaravajući paradoks nalazi se u činjenici da bez obzira koliko bolan bio njihov život, velik broj žrtava incesta ostaje sjedinjen sa svojim otrovnim roditeljima. Iako je bol došla od tih roditelja, žrtve i dalje traže od njih da im tu bol olakšaju. Odraslim je žrtvama incesta vrlo teško odustati od mita o sretnoj obitelji. To neprestano traganje za magičnim ključem, koji će otključati škrinju roditeljske ljubavi i odobravanja, predstavlja jednu od najstrašnijih posljedica incesta. To traganje ja kao emocionalni živi pijesak, koji povlači žrtvu dolje, u nemogući san, onemogućujući joj da ide dalje sa svojim životom.

Mnogi su šokirani kad kažem da su žrtve incesta s kojima sam radila obično najzdraviji članovi obitelji. Jer, žrtve obično imaju simptome - samookrivljavanje, depresije, destruktivno ponašanje, seksualne probleme, pokušaje samoubojstva, ovisnosti - dok se ostatak obitelji izvana čini zdravim. Usprkos tome, žrtva je ta koja na kraju ima najčišću viziju istine. Ona je bila prisiljena žrtvovati se kako bi prikrila ludost i stres u obiteljskom sistemu. Cijelog svog života nosila je teret obiteljske tajne. Živjela je u ogromnoj emocionalnoj patnji da bi sačuvala mit o dobroj obitelji. Njezini roditelji, s druge strane, gotovo nikad neće prestati s negiranjem i obranama. Oni odbijaju suočiti se s realnošću. Uz pomoć terapije, većina je žrtava sposobna povratiti svoj ponos i snagu. Priznavanje problema i traženje pomoći znak je, ne samo zdravlja, već i hrabrosti.

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck
"Otrovni roditelji"

Društvo roditelja BIOS, Zagreb
Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Tel. 01/ 2431 028
Fax 01/ 2431 024
bios@zg.hinet.hr